Bentbaša sa Babića bašteKad ja pođoh na Bembašu je popularna narodna pjesma koja se pjeva i danas. Već je u 19. stoljeća bila raširena diljem Bosne i Hercegovine i šire, radi čega danas postoje rasprave o mjestu nastanka njezina teksta, ali i melodije.

Bembaša iz pjesme je riječ bez značenja koja je izvorno glasila 'bentbaša'. Livnjaci tvrde da se opjevana bentbaša nalazi u njihovu gradu dok Sarajlije smatraju da neslužbena himna njihova grada pjeva o lokalitetu u samom Sarajevu. Sarajevski sefardi pak tvrde da je melodija uzeta iz njihove molitve Seder Alel koja se pjeva na praznik Roš Hodeš.

Vuk Stefanović Karadžić skupljao je narodne pjesme diljem Balkana te je 1824. godine izdao pjesmaricu Narodne srpske pjesme. Na 156. stranici nalazi se pjesma Draga se rasrdila čiji je zaplet sličan onome u poznatoj sevdalinki. Dvadesetak godina nakon izdanja Karadžićeve knjige u zagrebačkom grkokatoličkom sjemeništu boravio je Vrličanin Ilija Gjukić. Za vrijeme studija je Ilirskim narodnim novinama i podlistku Nevenu slao narodne pjesme iz Dalmacije. Potpisivao se kao Ilija Gjukć Dalmatinac. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da su sve pjesme koje je slao izvorno vrličke pučke pjesme. Neke pjesme koje je slao pjevale su se u Vrlici, ali zasigurno i na širem području. Zahvaljujući njemu imamo sačuvanu vrličku verziju poznate bosanske sevdalinke Kad ja pođoh na Bembašu.

bentbaša
Sarajevska Bentbaša

Moderna bosanska verzija koja se pjeva danas zabilježena 1893. godine, vrlička verzija te ona Vukova iz 1824. godine imaju sličnosti, ali se i razlikuju u nekim segmentima. U svim trima pjesmama glavni junak pozdravlja djevojku sa Dobra veče(r), a ona mu odvraća da dođe do večeri. Također, u sve tri verzije glavni lik ne dođe na ljubavni sastanak prema dogovoru, te zato ne ostvaruje više kontakt s djevojkom. Međutim različiti su motivi nedostupnosti djevojke. U Vukovoj verziji draga se rasrdila, te svojom voljom zatvara vrata i odbija ga jer njegovo kašnjenje očito smatra nepoštivanjem. U modernoj bosanskoj verziji ona se udala. Tu se daje naslutiti da je motiv djevojke bio jednonoćna avantura.

U Vrlici, malom selu u Dalmatinskoj Zagori su pjevali kako momka tjera djevojčina majka govoreći da je u njenoj kući sve ludo i nejako te da nema nikoga za udaju. U vrličkoj verziji glavnog junaka zahvatile su vremenske neprilike ispred dvora njegove drage koja je zaspala. Vukova verzija spjevana je u stihu desetercu, a vrlička u osmercu.

Na širem području Balkana tijekom 19. stoljeća bila je raširena pjesma o momku koji ne dođe na dogovoreni ljubavni sastanka i zbog toga izvisi. Krajem 19. stoljeća zabilježena je izmjenjena verzija pjesme s motivom odlaska na vodu tj. bentbašu. Ne može se sa sigurnošću odrediti gdje je pjesma nastala, posebice jer se sastoji od dvije scene. Prva je odlazak mladića na vodu koji je dodan kasnije. Druga scena je sama konverzacija i mladićev nedolazak. Pjesmu Kad ja pođoh na Bembašu svojataju Livnjaci, Saralije, sarajevski Židovi i Srbi. Ne bi bilo čudno da postoji još poneka teorija o njenu porijeklu. Ovoliko prisvajanje pjesme od sviju strana samo pokazuje koliko je pjesma dobra. Pomisao da su neki naši imali udio u njenu stvaranju izaziva osjećaj ponosa. Pjesma ne poznaje administrativne granice, širi se i putuje kamo joj drago. Zato danas svi znaju za mladića koji nije došo isto veče.

Vrlika-1898-najstarija-razgl
Vrlika – najstarija razglednica Vrlike iz 1898. godine
Vrlika-1970
Vrlika – snimljeno 1970. godine
 

Vuk Karadžić, 1824.

Ilija Gjukić, Narodni list

1856.

Moderna bosanska verzija

I sinoć sam sam sedeći mislio:
nisam drage za godinu vidio.
Ja pošeta dole gore sokakom,
svakog draga na pendžeru stajaše,
moja draga na vratima čekaše; 
ja joj reko: "Dobar veče, dilberče!"
Ona mene: "Dođ' doveče, biserče."
Ja ne odo ono veče, već drugo;
na mene se moja draga rasrdi,
i od mene bele dvore zatvori.
Ne srdi se, moja draga, na mene,
srezaću ti crven kaftan do zemlje,
kupiću ti kovan pojas od zlata.

Ja oměrkoh čak daleko

Pokraj dvora drage moje

Nazivljem joj dobro veče

Ona veli dodj do veče

Ja nedodjoh ono veče

Neg joj dodjoh treće veče

Kad je draga pozaspala

Oganj vatru zaprećala

A pendjere zatvarala

Do ponoći kiše bilo

Od ponoći udarila

Sitna krupa susniežica

Ufati se poledica

Svezah konja za avliju

A sokola u avliju

Soko trenu dvor se krenu

Dievojačku majku prenu

Od otale mlad delijo

Nema ništa za udaju

Sve je ludo i nejako

Kad ja pođoh na Bembašu
Na Bembašu na vodu
Ja povedoh bijelo janje
Bijelo janje sa sobom

Sve djevojke Bembašanke
Na kapiji stajaše
Samo moja mila draga
Na demirli pendžeru

Ja joj nazvah, dobro veče
Dobro veče, djevojče
Ona meni, dođ' doveče
Dođ' doveče, dilberče

Ja ne dođoh ono veče 
Već dođoh sutradan
Ali moja mila draga
Za drugog se udala


Piše: Ivo Mišur

Literatura:

-          Vuk Stefanović Karadžić, 1824. Narodne srpske pjesme,  Knjiga 1, str. 156.

-          Priča o pjesmi kad ja pođoh na Bembašu, Express: https://expresstabloid.ba/naslovnica/52492/prica-o-pjesmi-kad-ja-podjoh-na-bembasu/ (posjećeno 28.10.2018.)

BhDOCumentary je registrovana elektronska serijska publikacija i ima dodjeljen ISSN broj 2303-615X