Ledenica-lokva-RadusaKako se nekada u visinskim planinskim područjima snalazilo za vodu kada presuše izvori? Jedan od načina je sačuvati snijeg do sušnog ljeta, pa od snijega praviti vodu. Kako? Pola prirode, pola čovjek doprinesu da se snijeg na nekim određenim tačkama sačuva do ljeta. Bez sniježnih topova, u sred ljeta snijeg. Nekada je to bilo moguće. O tome danas svjedoče toponimi i hidronimi po našim kraškim planinama.

Oni koji su to radili, danas ih skoro da nema. Možda se neki sječaju samo priča.

Pored podzemnih kraških objekata (pećina, jama) postoje i neki drugi kraški oblici sa nazivima koji asociraju da je na tim lokacijama nekada bilo eksploatacije snijega i leda. To mogu biti: lokve, vrtače, uvale i kamenice. Pored ovih prirodnih mjesta za sakupljanje kišnice i sniježnice postojala su vještačka pomagala koja su se koristila u te svrhe. To su drvena korita i vještačku izdubljeni drveni panji (panjevi) u koja se najčešće sakupljala otopljena sniježnica. Na topografskim kartama moguće je pronaći mnoštvo toponima i hidronima koji nas upućuju na to da su ta mjesta imala veze sa eksploatacijom snijega i leda. Donosimo nekoliko primjera.Snizara lokva-Vran

U zapadnom podnožju polanine Vran u rejonu Podić postoji lokva pod nazivom Snižara (Topografska karta, M 1:25.000, Sekcija Vran planina zapad,). Lokva je napravljena za vrijeme austrijske vlasti, a obnovljena je 1929. godine (Popović,1936,102). Za ovu sniježnicu sa sigurnošću se može reći da je korištena za otapanje snijega pa je na taj naćin i dobila ime. Snijeznice vrtace na Zelengori Sekcija zelengora

Popović piše, da na Rudopolju (ogranak Vran planine) ima lokva pod nazivom Ledeno pod Kečarom (Popović, 1937), iako nema zabilježena u topografskim kartama. Zatim lokva Ledenica u blizini Velikog jezera (Rumbočko jez.) na planini Raduši, 1660 m n/v. Primjer vrtača koje nose naziv Sniježnice imamo i na planini Zelengori (Topografska karta, M 1:25.000, Sekcija Zelengora,).

vrtacaPopović bilježi na planini Hrbljini naćin sakupljanja snijega u vrtačama. Kao što skupljaju površinsku vodu u vrtače tako skupljaju i snijeg. U vrtače koje nisu bile u sunčanom položaju, dovoljno duboke i koje su se nalazile blizu stanova, natrpaju ih snijegom što je moguče više i ugaze ga. Na snijeg su nabacivali debelu naslagu slame koju pritisnu daskama i poluticama stabala. Taj snijeg vade ljeti, tope ga i piju sniježnicu. Za topljnje snijega korištena su drvena korita. Popović je video jedno takvo posebno korito 1,5 m dugačko i 30-40 cm duboko. Korito je izdignuto pored krova da je izloženije sunci, zaštićeno je od stoke, malo nagnuto da bi sniježnica mogla oticati u podmetnuto bure za vodu. Na ovom mjestu sniježnicu piju samo ljudi “kućna čeljad” rijetko kada se daje stoci (Popović, 1939, 65 i 66.).

Postoje još dva naćina sakupljanja kišnice i sniježnice, to su: „u panje“ drveni panj, prizemni ostatak posječenog stabla i kamenice. Panj se postepeno izdubi pomoću vatre i sjekire. Unutrašnji zidovi panja se nagore vatrom da panj duže traje i da sakupljena voda bude čista.

Kamenice su prirodne izdubine u stijenama u koje se sakuplja površinska voda (kišnica ili sniježnica). Voda sakupljena u kamenicama obično se i zove kamenica. Akumulirana voda na oba ova načina u vrijeme ljetnih vručina ispari (Popović, 1939, 66). Primjer topljenja snijega i leda u drvenim koritima i “akumulacija” sniježnice u izdubljenom javorom panju imamo i na planini Velebitu. Gdje nije bilo žive vode, čobani su na teglećem blagu dopremali vodu ili su vadili gromade leda iz jama ledenjača i topili ih na suncu. Takav led topio se u posebnim drve­nim naćvama, a otopljena voda prelijevala se iz naćava u izdubljeni javorov panj. Voda u takvom panju mogla je stajati i po dvadesetak dana, a da se nije kvarila (Marković, 2003, 148).

Crpljenje vode iz jame - Cvijić nam je ostavio podatak da je gledao kako monogo žena učestvuje u vađenju vode iz pećina. To je primjetio u pećini Jezero[1] koja se nalazi na istočnoj strani Buškog Blata (Cvijić, 1925, 4).

Meso kao namirnica nije bilo tako često zastupljeno na jelovniku planinskih stočara. No, kada bi se zaklala ovca višak mesa nije se bacao, već su ga čobani zakapali u jame ledenjače, gdje je sirovo meso mo­glo stajati po nekoliko dana (Marković, 2003, 145).


[1]Pomenuta pećina nije evidentirana u Katastru, postoji mogućnost da je potopljena akumulacijom Buškog jezera?;

Literatura:

  • Cvijić Jovan, (1925), Karst i čovjek, Glasnik geografskog društva, Sveska 11, avgust, Beograd, 1-15;
  • Marković Mirko (2003), Stočarska kretanja na Dinarskim planinama, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb;
  • Popović Jovo, (1936), Ljetni stanovi na planinama Vranu, Čabulji i Maloj Čvrsnici, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 63-98;
  • Popović, Jovo, (1937), Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši, GZM, sv. 2., Sarajevo , 65-115;
  • Popović, Jovo (1939), Ljetni stanovi (naselja) na planinama Hrbljini i Krugu, GZM, Sv. 1, Sarajevo, 61-98;

Izvor: BhDOCumentary

BhDOCumentary je registrovana elektronska serijska publikacija i ima dodjeljen ISSN broj 2303-615X