Kanali za navodnjavanje1Rijeka Drežanka izvire ispod obronaka Male Čvrsnice i teče kroz duboku krašku dolinu dugu oko 20 km. Dolina se duboko usjekla između planina Čabulje i Čvrsnice, od istoka ka zapadu. Drežanka je manja kraška rijeka čija količina vode zavisi od količine padavina i topljenja snijega na planinama. Uz Drežanku je smješteno nekoliko naseljenih mjesta, poznatih pod zajedničkim imenom Drežnica, odnosno Gornja Drežnica i Donja Drežnica.

Stanovnici ovih naselja koristili su vodu iz Drežanke u različite svrhe i na različite načine.Najpoznatiji način korištenja vode je navodnjavanje (“natapanje”) poljoprivrednih parcela iz vještački prokopanih kanala.. Sredozemni klimatski utjecaji koji prodiru od juga dolinom rijeke Neretve, prodiru u dolinu Drežanke, a pogotovo se osjete u donjem toku oko njenog ušća. To dovodi do sušnih ljetnih perioda kada je vode sve manje. Sušna ljeta i obradive površine, smještene relativno blizu rijeke, primorale su stanovnike Drežnice da ručno, bez pomoći modernih mašina, prokopaju kanale, ili bolje rečeno mrežu kanala, duž cijele riječne doline Drežanke. Takvim navodnjavanjem stvoreni su bolji uslovi za zemljoradnju.

Kanali za navodnjavanje3

Postoji više naziva za kanale: jaruga[1], žlib (žlijeb), oluk, jaz. Još jedan turcizam koji je upotrebljavna za kanala je “đeriz”[2] U okolini Lištice zabilježen je naziv “plotovi za zajazit vodu” (Ilić, 1969/70, 214).

Ojkonim Drežnica i hidronim Drežanka nastali su u vezi sa zemljištem koje je vlažno i koje obiluje vodom, tačnije rečeno po biljci drezga (vodeni hren, ločika, lat. Nasturtium officionale) koja raste na takvom tlu (Palavestra, 1982).

Kanali su društveno, seosko dobro. Princip raspodjele i korištenja vode iz kanala utvrđivan je već prilikom gradnje kanala. Svi koji su učestvovali u gradnji automatski su postali korisnici vode za natapanje, odnosno postajali su “redovnici”. Raspodjela je bila uređena i vršila se na tradicionalni način, tj. na “čela” (vremenski interval natapanja). Dva čela su 24 sata, jedno čelo je 12 sati - dan i noć, pola čela je dan. Vrijeme je određivano prema položaju sunca u dnevnoj raspodjeli, i prema položaju zvijezda u noćnoj raspodjeli vode iz kanala. U zaseoku Bunčići nekada su postojali kamenovi (“biljezi”). Danju se pratila njihova sjenka. To je bio namjenski solarani sat za određivanje vremena “reda” natapanja za korisnike kanala (Stojaković,1982,195; Palavestra,1982b,98). S vremenom su se obradive parcele naslijedstvom usitnjavale, a sve više se za mjerenje vremena upotrebljavao sat, tako da se od pojave sata vrijeme natapanja “topljenja” mjerilo na sat (60 minuta). Prilikom naslijeđivanja ili prodaje zemljišta koje je imalo kanale, ili kroz koje su bili prokopani kanali, uvažavalo se običajno pravo. Pored toga što se pravo na vodu dobijalo učešćem i doprinosom u izgradnji kanala, to se pravo prenosilo sa starog na novog vlasnika zajedno sa zemljištem koje se kupuje ili naslijeđuje (Palavestra, 1982b; Stojaković, 1982).Kanali za navodnjavanje4

Dolina Drežanke privlači pažnju „putnicima“ koji su posjetili ovaj kraj još u 19. stoljeću i ostavili o tome pisani trag. Vojni ljekar iz Mostara dr. Radivoj Simonović, 1890. godine službeno posjećuje Drežnicu i pravi svoje „Bilješke sa puta 1890.“, objavljene u „Javoru“, listu za zabavu, pouku i književnost, 1893. godine u Zemunu, pod naslovom „Drežnica u Hercegovini – bilješke sa puta 1890“. Članak je kasnije u skraćenom obliku prenesen u planinarskom časopisu Naše planine, br. 9-10, objavljen u Zagrebu 1964. godine pod naslovom „Kod 'Turaka' u Drežnici“. Simonović primjećuje problem ljetnih velikih suša kada zemljište koje se obrađuje „ne može da drži vlagu“ te spominje kanale za natapanje koje naziva „olucima“

Velika je muka na ovim njivama ljeti, jer ne mogu da drže vlagu. Iz krečene zemlje brzo se voda ispari, pak bi se još prije žetve sve osušilo, da nisu svuda sprovedeni oluci, kojim dolazi voda iz Dušne rijeke pa natapa zemlju. (Simonović,1964,p.216)

Simonović je dva puta bio u Drežnici. Drugi put je boravio u julu 1907. godine, kada se iz Jablanice dolinom Dive Grabovice penje na Čvrsnicu i s Blidinja spušta u Gornju Drežnicu. Kao i prvi put, Simonović spominje da je voda sprovedena “preko kukuruza”, mislivši na kanale za natapanje (Simonović, 1909).

Sistem za navodnjavanje uz Drežanku nije jedini primjer korištenja kraških rijeka za navodnjavanje obradivih površina. Putopisac i etnograf Ivan Fanjo Jukić putujući iz Dubrovnika prema Fojnici, u srednjoj Bosni, 1840. godine, bilježi da je sistem za navodnjavanje postojao i uz rijeku Bunu, lijevu pritoku Neretve. Voda se crpila uz pomoć vještački sagrađenih “vitlova”.

Niže mosta umješno napravljeni su vitlovi s kojima se ljeti vezirovi natapaju perivoji jedan sat duljine, u kojima su zasađene sve vočke koje talijansko podneblje proizvodi. (Jukić, 1953,p.51)

Pored ovog primjera natapanja zemljišta Ivan Franjo Jukić usputno spominje natapanje kanalima uz rijeku Bosnu, u Zenici, u nekraškom području. Na pomenutom putovanju iz Dubrovnika ka srednjoj Bosni, Jukić je prošao dolinom Neretve i tom prilikom je prešao preko rijeke Drežanke na njenom ušću u Neretvu, ali se nije puno zadržao pa nam ne ostavlja puno podataka, sem podatka o dva kamena mosta preko Drežanke, od kojih je jedan oštećen “vodom iskvaren”, a drugi cio “pô sata” iznad njega. Jedan od kamenih mostova je postojao sve do potapanje ušća Drežanke vještačkim akumulacionim jezerom Salakovac na Neretvi. Tom prilikom je most bio demontiran uz numeraciju kamenih blokova radi izmještanja uzvodno, ali projekat izmještanja nije nikada završen, a kameni blokovi su s vremenom nestali (po navodima mještana Donje Drežnice, Ušća)

Kanali za navodnjavanje 5Praksa natapanja zemljišta bila je poznata i u drugim bezvodnim područjima Hercegovine (u dolini Trebižata, u okolini Trebinja, u Stocu uz Bregavu, u Lištici). U Mostaru je postojao sistem kanala za snabdijevanje vodom domaćinstava (za kućnu upotrebu), za snabdijevanje nekih privrednih i vjerskih objekata (džamija), za komunalne svrhe (pranje ulica i razhlađivanje u vrelim ljetnim danima) i za zalijevanje bašča. Voda koja se koristila u mostarskim kanalima je navođena iz rijeke Radobolje (Mujić, 1956). Pred kraj 19. stoljeća u svom Izvješću o putovanju po Bosni i Hercegovini, o mostarskom korištenju vode u komunalne svrhe, Ante Radić piše:

Tako je pod čitav Mostar navračana voda: ne tjera samo mlinove, nego okreče bačve napunjene prijesnim kožama i još koješta, a glavno je što čisti grad. (…) Kud su sve vodu navratili u Mostar, a onda ju opet lijepo spustili u slapiću u Neretvu” (Radić, 1899,p.309).

O umijeću navraćanja vode Radić ističe orjentalni utjecaj na takvu vrstu gradnje, odnosno kaže da su Arapi donijeli u naše zemlje umijeće navraćanja vode. Naravno, Radić ovim misli na osmansko-turski utjecaj (Radić,1899).

Kanali za natapanje postoje i danas u Drežnici, koriste za navodnjavanje obradivih povšina i bašča, ali sigurno manjih površina nego nekada. Puštanje kanala u funkciju zavisi od vremenskih uslova to ljeto, odnosno od količine padavina u mjesecima maju i junu. Ako je količina padavina u tim mjesecima dovoljna za usjeve, onda nije još potrebno puštati vodu kroz kanale, a ako su ti mjeseci oskudni s padavinama kanali se ranije stavljaju u finkciju. Prije puštanja kanala u upotrebu, potrebno je kanale očistiti od neželjenog kamenja, opalog lišća i granja, a po potrebi uraditi manje rekonstrukcije i popravke na kanalima, da bi voda imala nesmetan protok kroz kanale. Kanali su relativno dobro očuvani, na nekim mjestima je upotrijebljen beton za popravku ili nadogradnju kanala. Mjesta gdje kanal presijeca neki potok ili vododerina na padinskim dijelovima vješto su graditeljski premoštens malim “akvaduktom” (slika ispod). Kanali za navodnjavanje2 Na nekim mjestima kanali su ukopani u stijenu. Danas je primjetno da korisnici kanala koriste razne limene oluke i plastične cijevi praveći razne improvizacije radi lakšeg usmjeravanja vode iz kanala na obradive parcele.

Kao rijetkost materijalne kulture i obimnosti mreže ovaj sistem kanala ima sve uslove da bude pod određenom vrstom zaštite kao spomenik materijalne kulture ili jedan od segmenata zaštićenog kulturnog krajolika.  

[1] Jaruga (tur. yarik) brazgotina; rupa ili pukotina koju bujica izruje (Škaljić, 1966, 363);

[2] Đeriz (pers.) odvodni kanal, kanalisan potok (Škaljić, 1966, 239);

Literatura:

  • Ilić Žarko, (1969/70), Narodna privreda Lištice i okoline, GZM, Etnologija, N.S., br. 24/25, Sarajevo, 185-236;
  • Jukić Ivan Franjo, (1953), Putopisi i istorisko-etnografski radovi, “Svjtelost” Sarajevo;
  • Mujić Muhamed, (1956), Stari mostarski vodovod, Naše starine III,  Sarajevo, 189-194;
  • Niškanović, Miroslav, (1983), Porijeklo stanovništva Drežnice, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Etnologija), Sarajevo, 127-180.
  • Palavestra Vlajko, (1982a), Narodne pripovjetke i predanja iz Drežnice, GZM,n.s. Etnologija, Br.37, Sarajevo, 165-188.
  • Palavestra Vlajko, (1982b), Drežnica u Hercegovini – Zabilješke o prošlosti i narodnoj kulturi, Hercegovina, Mostar, Br. 2, 91-123;
  • Radić Ante, (1899), Izvještaj o putovanju po Bosni i Hercegovini, Knjiga 4, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, 252-324;
  • Simonović Radivoj, (1964), Kod 'Turaka' u Drežnici, Naše planine, Zagreb, br. 9-10, 211-218;
  • Simonović Radivoj, (1909), Preko Čvrsnice u Drežnicu, Planinar – Vijesnik ‘Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu’, Broj 3-6, God. XII, Zagreb, 33-47;
  • Stojaković Velibor, (1982), Etno-socijalni okviri života stanovništva Drežnice,  Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Etnologija), br. 37, Sarajevo, 189-219;
  • Škaljić Abdulah, (1966), Turcizmi u Srpsko-hrvatskom jeziku, Izdavačka kuća „Svjetlost“, Sarajevo;

Izvor: BhDOCumentary

Piše: Mirnes Hasanspahić

BhDOCumentary je registrovana elektronska serijska publikacija i ima dodjeljen ISSN broj 2303-615X