zakon-o-drustvimaU vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini postojali su neki vidovi organiziranog ljudskog udruživanja radi ostvarenja određenih zajedničkih interesa, npr. esnafska udruženja, vjerske općine i sl., ali se nije osjećala naročita potreba za dobrovoljnim udruživanjem u određene svrhe. Pod austrougarskom upravom udruživanje je imalo širi smisao i u svojim ciljevima postepeno je zahvatalo sve oblasti društvenog života.

 

Faktori koji su dolaskom austrougarske vlasti bitno utjecali na proces udruživanja su:

-      u prvom redu dolazak stranog doseljeničkog elementa u Bosnu i Hercegovinu koji je prvi počeo sa udruživanjem;

-      zatim jačanje domaćeg građanstva (pogotovo trgovačkog i zamljoposjedničkog) i inteligencije, koji su među prvima uvidjeli korist udruživanja;

-      proces industralizacije privrede koji se odvijao u to vrijeme, jer su radnici uposleni u industriji, pored radnog vremena, imali svoje slobodno vrijeme, pa su i oni shvatili korist udruživanja kako bi na taj način utrošili svoje slobodno vrijeme.

Najbrojniji strani elementi bili su vojnici, administrativni uposlenici i strani radnici koji su dolazili na privremeni rad u Bosnu i Hercegovinu. “Ostavljajući po strani razne oblike udruživanja na području privrede, finansija, zadrugarstva, politike , javnog zdravstva, socijalnog staranja itd. Može se reći da je ideja udruživanja i društvenog rada u oblasti prosvete i kulture prodirala i u svest ljudi uporedo sa razvitkom društva i javljanjem potrebe na višem stupnju toga razvitka koje se mogu tek zajedničkim radom zadovoljiti.” (Kruševac, 1960,410).

Cilj Austro-Ugarske je bio da se naglasi kulturna misija u Bosni i Hercegovini, pa je Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu počela njegovati određene oblike kulture i umjetnosti, u početku da barem udovolji potrebama jednog broja doseljenika.

U početku je osnivanje društava išlo veoma teško, pa čak je bilo i nepoželjno. “Još u septembru 1878. godine glavni vojni komandant je izdao naredbu da se nikakva društva ne mogu osnivati niti postojati bez njegove izričite dozvole, ...” (Kruševac, 1960,411). Pogotovo se vlast bojala bilo kakvih organizacija na nacionalnoj osnovi. “Režim je od početka zauzeo principijelno stanovište da se ne dopušta osnivanje ne samo političkih organizacija na nacionalnoj osnovi, nego kulturnih i privrednih institucija.” (Kraljačić,1987,149).

Poslije okupacije prošlo je mnogo vremena dok je udruživanje uzelo veći zamah. Doseljenici su već u prvo vreme osnovali u Sarajevu nekoliko dobrotvornih, vjerskih, staleških i sportskih društava. Udruživanje domaćeg stanovništva je uzelo veći mah tek u drugom periodu, poslje 1900. godine, kada su uporedo s društvenim razvitkom ublaženi i oblici dotadašnjeg krutog sistema uprave.

Istina da je proces osnivanja društava išao veoma teško i sporo, ali je nova vlast u Bosni i Hercegovini uočila na vrijeme nacionalne tendencije iz susjednih zemalja koje su ometale uklapanje Bosne i Hercegovine u sastav Monarhije. To protivljenje organizovanju stanovništva na nacionalnoj osnovi, vlast je motivisala tvrdnjom da ono pripada jednoj naciji i težnjom ka suzbijanju nacionalnih i konfesionalnih protivrječnosti u zemlji. Taj stav je Zemaljska vlada iznijela u jednom aktu upućenom Zajedničkom ministarstvu finansija krajem oktobra 1884. godine, povodom zahtjeva mostarskiih Srba za osnivanje pjevačkog društva. U tom aktu se kaže da cjelopkupno bh. stanovništvo pripada jednoj naciji (Kraljačić, 1987, 149). Vlast se dosljedno pridržavala zabrane udruživanja na nacionalnoj osnovi za vrijeme upravljanja ministra Benjamina Kállaya (1882–1903), koji je bio na čelu Zajedničkog ministarstva finansija pod čijom se nadležnosti nalazila Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Ipak, ovdje se radi o opreznosti vlasti prilikom davanja dozvola za osnivanje svih vrsta udruženja, radi gore navedenih nacionalnih tendencija. A što je broj društava u to vrijeme ili kroz cijelo vrijeme austrougarske uprav bio mali u odnosu na druge dijelove Austro-Ugarske Monarhije, može se objasniti time da je ova vrsta udruživanja ipak bila novina na ovim prostorima, i nije bilo za očekivati masovnije osnivanje udruženja, pogotovo sportskih.

Još jedan problem koji je uočljiv u prve tri decenije austrougarske vlasti, kod osnivanja društava, jeste taj da nije postojao zakon o društvima, “... vredile su za društva policijske odredbe (propisi) o “javnom radu i miru”. Te odredbe ne samo da su bile stroge, nego i prestroge (Pejanović, 1930). Tako da se dozvola za osnivanje društva dobijala vrlo teško. Inicijativu za donošenje zakona o društvima dao je Benjamin Kállaj u aprilu 1897. godine. On je smatrao da je već došlo vrijeme za jedan takav zakonski akt, pošto u zemlji egzistira niz društava s različitim ciljevima (Kraljačić, 1987,168). Izrađen je nacrt zakona krajem maja 1897. godine, ali do kraja Kállajeve uprave nije potvrđen, pa su društva i dalje osnivana prema ranije ustaljenoj praksi. Odobrenje za osnivanje društava prepušteno je slobodnoj procjeni vlasti. Bosna i Hercegovina će zakon o društvima dobiti tek 1910. godine. Tim je zakonom ublažena teška procedura i dugo čekanje za dobivanje dozvola.

 

Zakon o društvima za Bosnu i Hercegovinu iz 1910. godine

Donošenje ovog zakona se čekalo do 1910. godine. Donesen je poslije proglašenja Ustava za Bosnu i Hercegovinu, zajedno s još nekoliko važnih zakona. Zakon je objavljen u Glasniku zakona i naredaba za 1910. godinu.

U članu 1 društva su dopuštena, ali je u članu 2 i 3 napravljena razlika od drugih vrsta udruženja (finasijskih, duhovnih, radničkih, obrtne zadruge, poslovi osiguranja i druge profitabilne organizacije). Odmah u članu 4 su date upute koje se moraju slijediti prilikom osnivanja društava (predlaganje pravila vladi na usvajanje), po članu 12 sve manifestacije društvo mora blagovremeno prijaviti vlasti; vlast ima pravo da na skupštine šalje svoje zastupnike, da pazi na pravila (član 14); ako društvo radi protuzakonito Zemaljska vlada ima pravo da raspusti društvo (član 17); odredbe za politička društva se nalaze u članovima 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24 i 25;ovim se zakonom ne dira u već odobrena pravila postojećih društava (član 26) i kaznene odredbe za krivce koji povrijede ustanove zakona o društvima propisana je novčana kazna ili pritvor (27).

Zakon o društvima za Bosnu i Hercegovinu, (Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1910. str. 52-54). (PDF, 305 KB)

Literatura:

Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu za 1910. godinu, Sarajevo;

Kraljačić Tomislav: 1987. Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882 – 1903 Sarajevo;

Kruševac Todor: 1960. Sarajevo pod austro-ugarskom upravom 1878 – 1918 (Izdanje Muzeja grada Sarajeva), Sarajevo;

Pejanović Đorđe: 1930. Kulturno-prosvetna humana i socijalna društva u Bosni i Hercegovini (za vrijeme austrijske vladavine), Sarajevo.

Izvor: BhDOCumentary

BhDOCumentary je registrovana elektronska serijska publikacija i ima dodjeljen ISSN broj 2303-615X