voluharica 00bKrš, kao nadaleko specifičan oblik reljefa, predstavlja stanište za različite grupe organizama, u okviru kojih egzistiraju različite grupe endemičnih i reliktnih vrsta. Iako se najveći stupanj endemičnosti na kršu nalazi u carstvu biljaka, jugozapadni dijelovi Balkanskog poluotoka se mogu pohvaliti da imaju i endemsku vrstu iz grupe sisara (mammalia).

Taj endem, narodnog naziva Dinarska voluharica, naučnog imena Dinaromys bogdanovi (Martino, 1922.) naseljava područja pod kršem, obično na većim nadmorskim visinama (iznad 1300 metara). Ova vrsta je vrlo rijetka i nepoznata, čak i većini profesionalnih istraživača, te se još uvijek vrlo malo zna o njenoj ekologiji. Uzrok neistraženosti prije svega leži u nedostupnosti rascjepkanih staništa vrste na velikim nadmorskim visinama do kojih je otežano iznijeti potrebnu infrastrukturu za hvatanje i proučavanje vrste. Također, nezainteresovanost istraživača za grupu sitnih sisara (micromammalia) u koje spadaju i voluharice jeste jedan od bitnih razloga neistraženosti. Velika većina ljudi (u koju spadaju i većina profesionalnih istraživača) ove vrste smatra inkubatorima različitih bolesti, te kod istih izazivaju gađenje i strah, što otežava donošenje odluke za istraživanje ove grupe organizama.

Voluharica 2 Koliko je poznato, Dinarska voluharica se uglavnom hrani planinskim biljkama. Živi u podzemlju krša, pukotinama u stijenama, u rupama između nakupina kamenja i vrtačama ispunjenim kamenjem. Aktivna je tokom proljetnih i ljetnih mjeseci, dok zime provodi u podzemlju, vjerovatno u hibernaciji. Reproduktivnu zrelost dostiže u 2 godini života, a sposobna je godišnje na svijet donijeti između 1 i 2 mladunca. Maksimalan životni vijek vrste je 4 godine. Prema IUCN Crvenoj listi ugroženih vrsta spada u kategoriju ranjivih (VU) sa naglaskom na rapidno smanjenje populacije[1].

Voluharica 6.jpegU vrlo malo dosadašnjih objavljenih istraživanja, u Bosni i Hercegovini se ova vrsta može naći od 10 metara nadmorske visine (Čapljina – Karaotok) pa sve do 2067 metara nadmorske visine (Bjelašnica – vrh). Ipak, većina nalaza u Bosni i Hercegovini nalazi se na potezu od 1300 do 1600 metara nadmorske visine. Do danas, u Bosni i Hercegovini, vrsta je evidentirana na 13 različitih planina i jednom lokalitetu u nizijskom predjelu (Čapljina – Karaotok). Najmnogobrojnija populacija vrste se nalazi na planini Zelengora, području netaknute prirode (Kryštufek, 2008.).

Vrsta je preživjela još od vremena ledenog doba (Pleistocen) i jedina je preživjela vrsta iz nekada brojnog roda. Turbulentne promjene uzrokovane prije svega sve većim zahtjevima čovjeka za proširenje u do sada njemu nedostupnim staništima, klimatske promjene, kompeticija sa vrstama slične ekološke niše, korištenje planinskih ekosistema kao izvora sirovina, energije, te kao prostora za uživanje i odmor, potencijalno mogu dovesti do nestanka ove vrste koja ne predstavlja samo prirodno blago Bosne i Hercegovine i drugih zemalja zapadnog Balkana, nego i kompletne Europe a i svijeta.

Voluharica 3.jpeg

 Priprema zamki za hvatanje voluharica

Kako je vrsta poprilično nepoznata, a svi dosadašnji podaci prikupljeni uglavnom prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, pokrenut je projekat istraživanja gustine prostornog rasporeda populacija ove vrste kako bi se kreirala baza podataka za buduća istraživanja ekologije vrste. Pilot područje predstavlja 10 visokih planina u Bosni i Hercegovini: Trebević, Bjelašnica, Visočica, Jahorina, Treskavica, Crvanj, Prenj, Velež, Zelengora i Čvrsnica. Konačan cilj projekta je kreiranje nove strategije za očuvanje ove vrste. Projekat je finansiran od strane fondacije Rufford iz Ujedinjenog Kraljevstva.

Iako postoje velike teškoće koje prate istraživanja ove vrste, za nadati se da će se naučnici u budućnosti odvojiti više ljubavi i interesovanja za istraživanja ove vrste uz pomoć nadležnih institucija. Osnovna srha ovih istraživanja bi bila da se u potpunosti shvati ekologija vrste kako bi se ovaj endemorelikt spasio od nestanka sa područja BiH.

Autor teksta i fotografija: mr. Admir Aladžuz

Voluharica 5Tur-do.jpeg

Voluharica 4.jpeg

Predjeli planine Bjelašnice gdje obitava Dinarska voluharica

Literatura:

Kryštufek, B., Bužan, E. (2008): Rarity and decline in palaeoendemic Martino’s vole Dinaromys bogdanovi, Mammal Review, Volume 38, No. 4, 267-284.

 


[1]http://www.iucnredlist.org/details/6607/0

BhDOCumentary je registrovana elektronska serijska publikacija i ima dodjeljen ISSN broj 2303-615X