Spaljena planina 00…čudnovat prizor: livade i brda potpuno crna! Ogromno prostranstvo spaljenih pašnjaka i grmlja po obroncima, ponegdje isprekidano linijama snježnih nanosa. Prizor podsjeća na vulkanske predjele. Ubrzo se osjetio i miris spaljene trave.

Smog u Sarajevu nije popuštao. Nije bilo naznaka promjene vremena na bolje, tj. vjetra koji bi otpuhao zagađenje iz grada. A koncentracije fine prašine, odnosno PM10 čestica već duže vrijeme bile su višestruko iznad granične vrijednosti. Svjesni štetnosti dugotrajnog izlaganja zagađenjima, pogotovo za djecu, morali smo pobjeći negdje na frišak zrak, makar za vikend. Budući da nam se nije dalo dugo voziti, i da sam ja insistirao da odemo negdje gdje još nismo bili, u uži izbor ušle su lokacije Ponijeri iznad Kaknja i Fratarske Staje na planini Vranici kod Fojnice. Nakon negativne preporuke prijatelja poznavalaca za Ponijere, odlučili smo se za Vranicu.

Kako nije bilo snijega, a dani su kratki, malo nas je brinulo kako animirati djecu na više od 48 sati u planini gdje nema nekih sadržaja, a vikendica mala i možda pretijesna za nas osmero. Ipak nagon za disanjem, te potreba za suncem i boravkom na otvorenom bio je jači od straha kako će završiti “reality show u divljini“.

Spaljena planina 03

Vikend naselje Fratarske Staje ili Brusnica (tako se zove rekreacioni centar i objekat koji je izgrađen, pa se valjda i naselje nazvalo po objektu, a možda je i obrnuto) nalazi se na istočnoj strani planine Vranice nadomak Fojnice. Od sela Bakovići vodi „dobar“ makadamski put kroz šumu. Ovo „dobar“ je bio odgovor od domaćina od kojeg smo iznajmili vikendicu, a dopunjen je bio sa „ljudi izlaze s malim autima“. Koliko me puta sličan odgovor „navratio“ na ovakve avanture na kojima sam uvijek poželio da posjedujem terensko vozilo. Ipak, ovaj put je za ovo doba godina bio sasvim u redu.

Nakon manje od ukupno sat i po vožnje od Sarajeva, u šumi se pojavljuju prve vikendice. Očigledno je bilo da su puste. Razlog je bio nedostatak snijega i Božićno vrijeme. Nekako u centru naselja nalazi se i spomenuti objekat s velikom površinom, valjda parkiralištem ispred njega. Bilo je mnogo nedovršenih objekata, u neredu odloženog materijala, naselje izgrađeno bez ikakvog plana, sve kako smo i navikli kad je u pitanju Bosna. Pogotovo apsurdna je bila skijaška staza na južnoj padini.

Spaljena planina 05U neposrednoj blizini, malo ispod i naš smještaj. Obradovalo nas je kad smo vidjeli da u sjenovitom dijelu ima malo snijega. Dovoljno za dječju igru i Snješka Bijelića manjeg od sitnog vrtnog patuljka.

Vikendica je bila pravi domaćinski objekat. Brzo smo shvatili da smo upozorenje kako gore nema prodavnice preozbiljno shvatili. Ništa nije falilo i sve je bilo nadohvat ruke. Kad smo pomislili na planinarsku kartu, odmah smo je našli u prvoj otvorenoj latici, a kad je neko spomenuo da bi navečer mogli igrati karte, blok i olovka bili su odmah u drugoj!

Prognoza vremena je obećavala. Najavljeno je uglavnom sunce i malo oblačno bez padavina. Idealno za „ljetne“ planinarske ture krajem decembra. Vranica je sama po sebi pitoma i planinarski sasvim nezahtjevna planina. Ipak, u ne tako davna vremena, prije nego što su klimatske promjene uzele maha, bilo je nezamislivo upuštati se u bilo kakve ture zimi s našom, skoro nikakvom opremom.

Prvi dan smo samo izviđali teren i popeli se do vrha gdje se završava skijaška žičara. Usput smo s putokazne table za planinarske staze da se mjesto gdje počinje staza tj. centar vikend naselja zove još i Poljana, kasnije smo saznali da ga zovu još i Vran kamen, kao i obližnji vrh. Pogled s vrha, neposredno pred zalazak sunca fenomenalan. Doline su u magli pa se gradovi i naselja ne vide, ali se zato planinski vrhovi obasjani blagim svjetlom zalazećeg Sunca presijavaju u raznim tonovima, zavisno od toga na koju stranu čovjek pogleda. Nakon nešto dužeg 'selfiranja' i fotografiranja svak sa svakim i u svim pravcima, vraćamo se nazad.

Spaljena planina 02a

Kako je jutro sljedećeg dana osvanulo lijepo, kao što su meteorolozi i predvidjeli, muški dio ekipe odlučio se za kružnu turu preko vrhova Vran Kamen i Matorac. Da ne bi ponavljali uspon od prethodnog dana, odlučili smo se za prvi dio kroz šumu do Sarajevskih vrata, a povratak grebenom preko spomenutih vrhova i Objesišta.

Staza na početku vodi kroz rijetku bukovu šumu. Zaista je neobično vidjeti ovolika stabla na ovoj nadmorskoj visini od oko 1650 m. Vlada potpuni mir, tipičan za planinu zimi. Kratko nakon izlaska iz šume dolazimo do Karahmetovog mezara, gdje se kratko odmaramo.

Malo nakon mezara čudnovat prizor: livade i brda potpuno crna! Ogromno prostranstvo spaljenih pašnjaka i grmlja po obroncima, ponegdje isprekidano linijama snježnih nanosa. Prizor podsjeća na vulkanske predjele. Ubrzo se osjetio i miris spaljene trave. Ugažena planinarska staza ostala je uglavnom nespaljena i da više nego dostatnih markacija i nije bilo, lahko se mogla pratiti. Ipak, kad se skrene sa staze i zakorači na izgorenu travu, podiže se pepeo i prah čiji miris podsjeća na smrad gradskog smoga. Pokušavamo procijeniti kad se požar desio i šta ga je uzrokovalo. Na jednom mjestu, gdje je pašnjak presječen šumom, primjećujemo dim koji se diže iz jednog panja. Zaključujemo da se požar morao desiti nedavno, što je zaista neobično. Produžujemo dalje do sedla zvanog Sarajevska vrata, gdje se put račva lijevo prema Zec planini i Šćitu i desno prema vrhu Vran kamen. Radi se o “lažnim” tj. drugim Sarajevskim vratima. Ona prava su sedlo iznad Prokoškog jezera, podno Ločike. Dok se odmaramo na ovoj livadi, zapravo neizgorenom travnatom ostrvu, prilazi nam čovjek u gumenim čizmama i kratkoj, više jesenskoj nego zimskoj jakni. Predstavlja se kao Ragib. Mještanin je iz okoline Fojnice i vodi dvojicu planinara koji su malo zaostali. Odmah ga pitamo za požar. “Prošle hefte gorilo. To je se s nebom svezalo. Nit je ko gasio, nit je mog'o gasit. Došli kasnije vatrogasci, al nemereš ti tu ništa puno ugasit, jer se nemere prić. Imam ja kolibu ispod Motorca i do nje je došlo. Srećom nije je ufatilo.” Pitamo odakle je stigla vrata i otkud sad da se zapali. „Nije bilo kiše, suha jesen, a snijega malo, nije mog'o zaustavit. Došlo je odozdo, vjetar nanio na ovu stranu. A ko će znat' je li ko zapalio il' je samo od sebe.“ Poznato nam je da se ovakvi požari znaju desiti ljeti ili u ranu jesen, kad je dosta ljudi u planini, ili se zapali od groma. Nikad nismo čuli da ovoliko prostranstvo izgori zimi. Ponekad čobani pale klekovinu da bi povećali površinu pašnjaka. Možda je tako bilo i ovaj put, pa je zbog suhe trave i grmlja izmaklo kontroli. Kasnije smo u gradu čuli pomalo nevjerovatnu priču o namjernom paljenju da bi se potakao rast tartufa.

Spaljena planina 04Nakon što su došla dvojica planinara i kratko se odmorili, nastavljamo uzbrdo prema Vran kamenu. Pričljivi Ragib nastavlja svoju priču. Prije je bio pastir i odlično poznaje Vranicu. Pokazuje na sve strane i imenuje vrhove i dijelove planine. Zaposlen je, ali ljeti ipak dolazi u planinu i skuplja borovnicu i brusnicu, kao i mnogi drugi, jer samo od radničke plate u Bosni se ne može preživjeti. “Ovd'e ti priko ljeta dolazi ljudi iz Fojnice, Prozora, Gornjeg Vakufa, čak i iz Bugojna. Samo s ovog što je izgorjelo nabere se i do 100 tona borovnice.” Tek tada mi postaje jasna prava dimenzije ove katastrofe, ona socijalna. Za dosta ljudi po selima, a sve više i po gradovima srednje Bosne, branje šumskog voća, gljiva i ljekovitog bilja je glavni izvor primanja. Otkup je s vremenom prilično organizovan, a cijene nisu male. Ljudi su se navikli i prilagodili budžete onome što im priroda daje. Po Ragibovim riječima, borovnica će se oporaviti za 2 do 3 godine. Ako je stvarno tako, to znači da najmanje jedna sezona u potpunosti ispada, a vjerovatno i dvije. Hoće li ti ljudi tražiti druge mjesta za berbu? Ima li dovoljno za sve? Ipak je Vranica poznata po bogatstvu ovog šumskog voća, a druge planine se manje spominju. Koliko će trebati vremena da upoznaju nove terene?

Ne znam da li se ovo može nazvati pravom ekološkom katastrofom, ali je sigurno da će se klimatskim promjenama dešavati sve češće i sve više pogađati najosjetljivije kategorije stanovništva. Na žalost, ne zna se ko bi o tome trebao da brine.

Ovaj požar u medijima nije propraćen, ili se vijest jednostavno utopila u silne izvještaje o zagađenju u gradovima, koje je tada bilo aktuelno. I mi smo, kao ljubitelji prirode, o ovome saznali tek na licu mjesta. Očigledno je da su ovakvi događaji na rubu interesovanja i ne izazivaju reakciju.

Nastavljamo dalje uz Vran kamen strmom stazom sve do zanimljivog kamenitog vrha. Vjetrovito je, pa se ne odmaramo, nego samo slikamo i odmah nastavljamo dalje do Matorca. Staza je izuzetno dobro označena od strane PD Vranica. Markacije na metalnim stubićima na svakih par stotina metara dobar su orijentir i kad padne snijeg, a u ovom crnom zgarištu pogotovo. Na pola puta do Matorca, opraštamo se od Ragiba koji skreće lijevo prema svojoj kolibi u podnožju, za svojim drugarima koji su odmakli dok smo mi razgovarali. Poziva nas da drugi put dođemo kod njega i prenoćimo. Shvaćamo da je ovdje vatra zahvatila obje strane planine. Ponovo su samo vrh i neki dijelovi ostali pošteđeni. Na Matorcu ponovo slikanje i kratak odmor uz fantastičan pogled. Vidi se i Fojnica oslobođena magle. Prepoznajemo Reumal. Bez nekih problema nastavljamo grebenom preko Objesišta do Fratarskih staja. Osim malo vjetra i ponegdje klizavog kamenja, bez većih problema.

Nakon što smo došli u vikendicu, sjeli smo da odmorimo, a ženski dio ekipe odlazi u šetnju. Veoma brzo jedna od njih se vraća i zabrinuto pokazuje dim u pravcu zapada. Opet gori.

Piše: Edin Omerbašić

BhDOCumentary je registrovana elektronska serijska publikacija i ima dodjeljen ISSN broj 2303-615X