road 3Krenuti na put u ukupnoj dužini od oko 4000km sa kombijem T3 Transporter činilo se pomalo suludo – bar iz ugla drugih ljudi. Nakon raznoraznih proračuna shvatili smo da je da to ipak najprihvatljivija opcija i dali se u sređivanje našeg „bambucha“ kombija. Dugačka lista zamijenjenih dijelova i dotjerivanje limarije značilo je da je ekipa koja se zauzela za to odradila vrhunski posao i kombi je bio spreman.

Sedam članova ronilačke ekspedicije, u noći sa subote na nedjelju, 30.juna 2012.godine, krenulo je prema Turgutreisu, s ciljem redovne ronilačke obuke.

Pozitivan naboj i putna neizvjesnost golicala je maštu i iscrtavala puteve i gradove koji se smjenjuju na karti Evrope i Azije. Dogovoreno je da Samra vozi i da pređemo Srbiju noću da bismo se Bugarskom vozili danju. Tako je i bilo. Nedjelju je progutala srbijanska i bugarska cesta, uz pokoju usput skuhanu kafu ili konzervu ribe, kovrc bureka i domaće kolače koje su vrijedne mamine ruke spremile.

Prizori koji se smjenjuju prema Svilengradu nose šmek socijalističkog vremena i režima, kako je neko već prokomentirao u vožnji. Čak si dajemo za pravo da kritikujemo ceste, s obzirom da su u EU, i poredimo ih sa bosanskohercegovačkim (što će se pokazati neprimjerenim). Duž puta se pružaju nepregledna polja suncokreta. Ti goropadni cvjetovi, poredani u jednake stupce kao vojnici na smotri, narušavaju strogi red njišući  se u smjeru vjetra. Balaševićevi stihovi se neizbježno javljaju u svijesti, a na usnama stihovi: „...Kiš napraforgo, lepi goropadni cvet, zbog kog' se sunce s neba spustilo na svet...“.road 00

Na izlazu iz Bugarske čekamo oko dva sata, a na ulazu u Tursku oko tri sata, ako ne i više. Registarske tablice iščitavaju različite evropske zemlje, ali su u automobilima mahom Turci sa, nerijetko, mnogobrojnom porodicom. Nervoza se osjeća u zraku, a kulminira ubacivanjem u susjedne trake, bez pradona. Obje granice prelazimo bez pretresanja i detaljnog ispitivanja, kitimo se vinjetom u trajanju sedam dana i na prvom pogodnom mjestu planiramo noćenje.

Mrak nas uvodi u Edirne (H)Adrianopolis, Jedrene), glavni grad istoimene pokrajine u blizini granice sa Grčkom i Bugarskom; poprište mnogobrojnih historijskih bitaka i  brojnih džamija. Kombija parkiramo pred prvim hotelom  – „Balkan hotel“  i uz cjenkanje dogovaramo povoljno dvije sobe. Oko 23h smo  već u dubokom snu.

Jutro sviće sunčano, a ulice razigrane, pune ljudi, automobila, doner kebaba, radnjica, tzv. čajdžinica, ali nigdje turske kafe. Bilo je jasno šta će nam najviše nedostajati tokom cjelokupnog boravka u Turskoj.

U jednoj čajdžinici pijemo improviziranu kafu, izgledom podsjeća na nes, ali ima okus crnog čaja s mlijekom. Tzv. čajdžinice su vrlo jednostavnog izgleda, tek nekoliko četvrtastih stolova sa kariranim ili nekim drugim dezenom stolnjaka, ne baš privlačne na prvi pogled. Nerijetko su uz samu cestu postavljene stolice i stolić, nalik na veći tarabuk, a ljudi uz crni čaj bučno i usredotočeno razgovaraju. Nema pepeljara, opušci se bacaju na tlo. Sve to izgleda simpatično i ostavlja dojam da se ljudi okupljaju upravo zbog razgovora i druženja. Prvi turski doner smo pojeli baš u Edirneu i košta 1,5 liru (nova turska lira iznosi  oko 1 KM). Nismo imali vremena za obilaske kulturno-historijskih znamenitosti te nastavljamo prema našem  odredištu.

road 02Pred nama se ispružila cesta opasana hektarima obrađenog zemljišta: polja suncokreta, žita, kukuruza, maslina. Sunce prži i čudimo se kako dobro podnosimo klimu u našoj ucvarenoj „limenoj kutiji“ ili „šporetu“, kako ga nazva naš prijatelj iz Zavidovića. U Gelibolu (nekadašnjem Galipolju, poprištu jedne od najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata) se ukrcavamo na feribot, pa preko morskog tjesnaca Dardaneli, koji povezuje Mramorno i Egejsko more, a razdvaja Evropu od Male Azije prelazimo u Cardak. Vozimo se prema Čanakalama, potom kroz gradove duž obale mora, kojim ne pamtim imena. Čekajući zeleno svjetlo na semaforima, u prozorskim staklima se poput fatamorgane pojavljuju piramade od svježih đevreka ili bočice hladne vode omađijane širokim osmjehom uličnog prodavača. Izmir (antička Smirna) se ukazuje u noćnom ambijentu. Treći po veličini grad u Turskoj, sa oko dva i po miliona stanovnika, pod svjetlima gradske rasvjete zaista izgleda impresivno. Razmišljam da li oni koji žive na jednom kraju ikada dođu na drugi kraj? Ili im ostaje nepoznat i stran?

TRGUTREIS, BODRUM: RONJENJE U EGEJSKOM MORU

U  Turgutreisu nas dočekuje Cangul (s dvije tačke na u) sa kćerkom Selvi Bengisu i Muamerom, oko 1h poslije ponoći,  po našem računanju,  jer je vremenska razlika jedan sat unaprijed. Upravo na njen poziv, a uz finansijsku pomoć  VGT osiguranja, generalnog sponzora i  općinske Službe za civilnu zaštitu koji nas godinama podržavaju u nastojanju da osposobimo i podučimo ronilačke kadrove u okviru Jedinice za spašavanje na vodi i ispod vode, mi smo tu gdje jesmo.

Turgutreis, udaljen dvadesetak  kilometara od Bodruma, je gradić smješten na obalam Egejskog mora, okružen s četrnaest turskih otoka i grčkim otocima Kos i Kalymnos. Unazad nekoliko godina sve se više pojavljuje kao top  turistička destinacija, sa „top“ cijenama, kao što je i cijela bodrumska regija. Nekada selo Karatoprak, 1972.godine je preimenovan u čast osmanskog admirala i pomorca Turgut Reisa, poznatog po ekspedicijama na obalama Španije, Francuske, Italije i Sjeverne Afrike, a naročito za sudjelovanje u opsadi Malte, gdje je i poginuo. U Sabanci parku duž rive podignut je spomenik  i označava mjesto gdje je Admiral prvi put isplovio.

Susret Samre i Cangul nakon nekoliko godina,  prisan, srdačan i ispunjen radošću zbog ponovnog viđenja, okarakterisat će naš boravak u Turgutreisu narednih šest dana. Energija i snaga, ona zdrava životna, kojom Cangul zrači, spontano se prenosi na druge. Po svemu sudeći prenijela je i na Selvi, hiperaktivnu i borbenu djevojčicu koja se ne plaši ničeg, a čega god se takne ispliva talenat koji nosi u sebi. Osim toga, mnogo voli životinje te prilazi i dijeli nježnost s psima i mačkama, bez razlike jesu li lutalice ili imaju vlasnika.

Zahvaljujući Cangul i Muameru  jer su nam obezbijedili smještaj i svoje slobodno vrijeme podredili organiziranju različitih aktivnosti, svaki dan priča svoju priču. 

Odmaranje od puta i pripreme za trenažne urone provodimo na pješćanoj besplatnoj plaži. Za razliku od susjedne hotelske, nije potpuno čista ali mnogo šarenih peškira i deka ispod slamnatih suncobrana otkriva da je otkrivenim i pokrivenim  turistima ipak važnije kupanje i druženje u krugu porodice ili prijatelja.

U poslijepodnevnim satima obilazimo novoizgrađenu marinu unutar koje su načičkani ekskluzivni kafići, restorani, butici i disko klubovi, a kako je Muamer kapetan i održava jednu od milionskih jahti, imali smo priliku za „očajavanje“ (čitaj: pili čaj na jahti ;). Navečer smo se otisnuli do Catal Ade, otoka udaljenog oko 5km, nenaseljenog i popularnog među  jahtašima.  Zbog pogodnih vjetrova, Turgutreis je omiljena destinacija i jedriličara i surfera.

U razgovoru s Cangul saznajemo da dijelovi Turgutreisa spadaju u vojno područje koje nadzire Jandarma, odnosno vojna formacija zadužena za obavljanje policijskih zadaća.  Zakonom je zabranjeno grijanje na ugalj u zimskim danima, a kod gradnje ne dozvoljavaju više od dva sprata. Njen stan se nalazi u jednoj takvoj dvospratnici. S balkona se pogled pruža na niz skladno poredanih dvospratnica, istaknutih bijelom bojom, koja je također obavezna, u podnožju zelenih brda. Na najvišoj tački brda viori se  zastava Turske, osvjetljena noću i vidljiva iz svih krajeva grada. Ljudi su prijatni i otvoreni, vrhunski animatori, pa kad krenete u obilazak, sa svih strana vam dovikuju „bujrun, bujrun...“ (kod nas ustaljeno bujrum, što bi značilo „izvolite ja“, kako su mi objasnili lingvisti, dakle, neispravno). Kad saznaju odakle smo, usne se razvuku u osmijeh: „Oh, Saraj Bosna ili Bosna Herceg...Bosna good!“. Mnogi ne govore engleski jezik, radnice na kasama, negdje i u Turističkim zajednicama,  ali se ne uzbuđuju previše zbog toga.

Cijene goriva variraju od 3,20 do 3,70 lira, litar ulja košta 5 lira, espreso kafa (koju nismo okusili) 8, a voda se kupuje, jer ona iz česme nije zdrava za piće. Shvatam da nismo (mi koji imamo u stanu ili kući) svjesni i ne znamo cijeniti vodu koja nam je nadohvat ruke.

Cangul je bila naša veza s ljudima i jezikom koji ne poznajemo te smo naredne dane rezervisali za istraživanje Egejskog podmorja.

Ronjenje u Turskoj je strogo kontrolisano i dozvoljeno samo u određenim oblastima. Bodrum i Turgutreis su jedna od njih, a najčešće zaštićene oblasti su vojne zone i one na kojima se obavljaju naučna istraživanja. Spletom historijskih okolnosti, bogate arheološke prošlosti i morskog života, Egejsko more  skriva podvodne špilje, olupine nasukanih brodova, ostatke drevnih gradova,  brojne amfore te raznovrsne ribe živih boja, hobotnice, škarpine, jegulje, barakude.

Mnogi ronilački centri u Bodrumu i Turgutreisu nude različite atraktivne lokacije za ronjenje i do njih se nekad jedino može doći brodom. Pogodne su za ronioce sa međunarodno prihvaćenim certifikatima (PADI,  CMAS, SSI) i za početnike koji se odluče za tzv. discovery zaron ili mogu završiti tečaj i ponijeti certifikat kući.

Big reef (Veliki greben), Smugglers Bay (Uvala krijumičara ili na turskom Kaçakçı) u Bodrumu i Kargi Island (Kargi otok) u Turgutreisu, su bile naše lokacije. Vožnja brodom traje najduže 30 minuta, zavisno od lokacije, a nakon održanog brifinga i dogovora oko podvodne signalizacije, grupisanja i opremanja, ronili smo u prosjeku 40 minuta na oko 25m, u pratnji instruktora. Nakon prvog zarona pravili smo pauzu u trajanju od 1 do 2 sata, kupajući se u prelijepom i čistom moru tirkizne boje, a potom ponovo u dubine. Maksimalna dubina naših zarona bila je 30m. Na vrhu otoka Kargi nalazi se svjetionik, a tačka ronjenja je strana koja je okrenuta zaljevu, mada postoje i druge prikladne tačke. Izražene morske struje oko Kargi Islanda, koje smo osjetili na svojoj koži, potiču raznolikost egejskih ribljih vrsta te se nerijetko roni među jatom morskih deverika. Za razliku od Jadranskog mora, gdje su morske struje slabo izražene, ovo je bilo potpuno novo iskustvo  u našoj ronilačkoj obuci. Pješćano morsko dno zaljeva Smugglers počinje od 5m do 6m te se nastavlja do 25m. Postoje dva mjesta za ronilačke svrhe, istočno i zapadno od zaljeva. Roneći u dva smjera zaljeva Smugglers može se naići na jegulje u pukotinama stijena i brojne amfore rasute po dnu na oko 26m. Big reef je udaljen 15 minuta brodom od Bodruma, i njegov vrh počinje već na 5 metara. Sjeverna strana ima kosu stranu koja se spušta prema dolje, dok je južna strana vertikalni zid koji se spušta na pješčano dno na 40m, a potom blago pada. Zidovi su vulkanskog porijekla i prekriveni narančastim spužvama, škarpinama i kamenjarkama, u dubljim dijelovima. Nažalost, nismo uspjeli posjetiti niti jednu olupinu broda, zbog izraženih jakih struja, pa nam to ostaje za drugi put ;)

RABBIT ISLAND I KRSTARENJE BRODOM

U primorskom naselju i ribarskoj luci Gümüşlük nalazi se Rabbit Island. Kad je riječ o nazivu otoka, priča seže daleko u prošlost, kad je navodno kralj Halikarnasa (današnjeg Bodruma) sa voljenom Artemizijom posjetio otok te sagradio nasip da bi mogli hraniti kuniće i gledati jedinstveni zalazak sunca. Do Rabbit Islanda dolazimo pješačenjem nekoliko stotina metara kroz more, dubine do koljena. S druge strane nas očekuju zidine drevnog antičkog grada Myndos s ostacima crkve i groblja iz 5. stoljeća. Otok spada u zaštićeno arheološko područje stoga nije dozvoljeno hodanje do vrha, ali to ne ometa rijeke turista da svakodnevno hodočaste postopljenim nasipom do ruba otoka.road4

Slijedećeg dana, Cangul nam pripređuje krstarenje brodom uz obilazak šest lokacija, većinom atraktivnih pješćanih plaža,  Pećine želja okružene vulkanskim stijenama (Wishing cave), Camel Beach (uz slikanje s kamilama ili jahanje). Na svim lokacijama pravimo pauze za kupanje ili ručak,  a neplanirano prisustvujemo i spašavanju putnika iz drugog broda. Informaciju da se brod nedaleko od nas, na otvorenom moru pokvario, dočekali smo s radoznalošću i nevjericom. Uplašeni putnici, među kojima je bilo starijih žena i djece, vrlo brzo su ukrcani na naš brod, te je planirana ruta nastavljena u opuštenoj atmosferi uz turski tehno-house miks.

IZMIR, ISTANUL: Kaç para? Çok para!!!

Pokušavajući uvažiti želje većine, a ujedno isplanirati vrijeme i kilometre koji su nas čekali u povratku kući, u ponedjeljak krećemo prema Izmiru i Kemeralti bazaru, da bi utorak stigli u Istanbul i Kapali čaršiju, a u srijedu na krov Balkana, u Bugarskoj.

Na ulazu u Izmir, pošto je bilo jasno da nam navigacija ne može pomoći u pronalasku pijace,  zaustavljamo auto da bi se raspitali, a prijatni i susretljivi ljudi koje smo dio puta pratili, objašnjavaju  kako ćemo doći do parkinga, a onda uličicama do Kemeraltija. Kako nismo ništa jeli, prvi „Bujrun, bujrun“ animator nas ugošćuje u svoj Doner evi te uz nesporazum naručujemo Iskender kebab sa poprilično slanim preljevom, a vodu i Ajran (slani rijetki jogurt) dobijemo gratis. Taj gratis nam nije baš mnogo pomogao, jer smo nakon toga vodu pili u galonima. Osjetna razlika u cijenama, s tendencijom opadanja, karakteriše ovaj dio za razliku od bodrumske regije. Kemeralti bazar (natkrivena tržnica) je izgrađena oko 17.st. i vremenom je postala središte kupovine uglavnom srednje klase ljudi i neizostavna preporuka turistima. U poređenju s Kapali čaršijom (što ćemo vidjeti poslije) koja je vizuelno, ali i cijenama „napucana“, Kemeralti je nešto opuštenija varijanta.

Može se naći dosta jeftinih stvari, majica za 5 lira, satova po 7,5, čarapa, znanih i neznanih začina,  nešto skuplje bijele tehnike i kućanskih aparata, nargila, starina, ali ono što baš vrijedi to i košta. Ispade da smo „pobjegli“ od visočkog vašara da bismo došli na turski.

Iz Izmira predstoji put od oko 350km do Mudanye, grada u Bursi, na dijelu južne obale Mramornog mora. Stižemo u kasnim večernjim satima i odlučujemo prenoćiti u džamiji Güzelyalı,nakon što smo upitali policajce koji su nas uputili gdje ćemo parkirati kombija. Čovjek, koji se pojavio niotkud, srdačno pokazuje gdje se nalazi hamam, poprilično skromnog izdanja i išareti da će biti otvoren cijelu noć. Prije spavanje, nas nekoliko izlazi u šetnju duž mora i usput prisustvujemo pjesmi, plesu i pucanju zbog nečijeg vjenčanja. Nismo mogli odgonetnuti ko je mlada jer su tri djevojke nosile bijeli veo dok je ostala odjeća bila uobičajena.

U 8.30h se ukrcavamo na feribot za Istanbul. Udobna sjedišta, ugodna klima i osjećaj kao da klizimo po vodi, mnoge od nas je uspavao. Poslije sat i po vožnje ljudi se okupljaju pred velikim staklenim portalima, iščekujući kopno i zastajući pred veličanstvenim prizorom Istanbula kako izranja u jutarnjem suncu.

Kako su nam vozači u Turskoj već prethodno pokazali da saobraćajnoj kulturi ne pridaju naročitu pažnju, za vožnju kroz grad do parking mjesta se psihički i fizički pripremamo (čitaj: Samra se priprema, a ostali dobacuju :) Imamo oko tri sata na raspolaganju i većina odlučuje da odemo u Kapali čaršiju.

Ulaskom u Kapali čaršiju, natkrivenu tržnicu sa oko 5000 dućana ostajemo zaslijepljeni blještavilom zlata i srebra, eksplozijom boja raznovrsnih suvenira, rukotvorina od bakra, drvenih instrumenata, ukrasnih tanjira, odjeće, proizvoda od kože, a što se odmiče dalje po sokacima, širi se mirisi začina, oči gutaju ušećereno koštunjičavo voće i rahat lokume u raznim varijantama i okusima. Kapali čaršija, koju je osnovao sultan Mehmed II davne 1461.godine, u to doba, prema pisanju putopisca Evlije Čelebije, imala je 4399 dućana, većih i manjih, džamiju i 10 manjih džamija, medžlisa, restorane, desetak trezora i mjenjačnica u 60-tak ulica i sokaka. “Preživjela”  je dvadesetak potresa i nekoliko požara, ali je svaki put rekonstruirana i obnavljana te se nije odustajalo od izvornog izgleda. Nerijetko susrećemo prodavce koji izgovaraju rečenice na bosanskom jeziku. Jedan od njih je iz Zenice, po majci Bosanac,  po ocu Turčin. Već pet mjeseci je u Istanbulu, a kako kaže, nedostaje mu Zenica i Bosna, zbog društva i djevojaka. Prodavci “lupaju” izrazito visoke cijene iz glave, a kod nekih ni cjenkanje ne prolazi. Stoga su najčešće izgovorene turske riječi bile “Kaç para?“ (Koliko para?), a potom: „Uuu Çok para!!!“ (Puno para!!!)

Od tolikog blještavila i mnoštva stvari na jednom mjestu zavrti se u glavi, pa smo (neki od nas) žedno iščekivali izlazak na svjetlo dana. Vani nas dočekuju ulični prodavači, uzrasta od 12 do 18 godina nudeći parfeme, čarape i kuhane kukuruze. Vrlo rijetko smo sretali prosjake, jer većina trguje onim što ima ili onim što zna, npr. papirnim maramicama, flaširanom vodom, pranjem šajbi i sl.  

U blizini Kapali čaršije, nekih stotinjak koraka, nalazi se Bajazit džamija, po sultanu Bajazitu II koji je finansirao njenu izgradnju. Mnogi posjetitelji, u hladovini starog drveta, koriste priliku za fotografisanje ili osvježenje.

Usputni i nepotpuni obilasci samo su potakli želju da se jednog dana ponovo dođe i vrijeme posveti bogatoj historijskoj prošlosti, na mjestu spajanja zapadne i istočne civilizacije.

Kako izlazimo lagano iz Turske, ne mogu da ne spomenem Mustafu Kemala Ataturka, oca Turaka, kako ga mnogi nazivaju. Čak i ako nikad niste čuli za njega, na svakom koraku -  uz cestu, na trgu, novčanicama, javnim zgradama, u radnjama, njegov lik vas posmatra,  a stanovnike  Turske podsjeća na niz reformi koje su doprinijele da Turska postane sekularna država okrenuta evropskim vrijednostima. Polna ravnopravnost, uvođenje latiničnog pisma i rimskih brojeva, zabranjena nošnja fesa, zara i feredže, pravo žena na glas, proglašenje nedjelje neradnim danom, samo su neke od vrijednosti nakon ukidanja apsolutističkog režima sultana Abdulhamida i osnivanja Republike Turske.

road 01Iz Istanbula idemo za Samokov u Bugarskoj, ali nas Edirne ne popušta, stoga pravimo pauzu i obilazimo džamiju Selimiya. Izgrađena u 16.st., kad je tadašnji najveći osmanski arhitekta i graditelj Sinan premašio osamdesete godine života, 2011.godine je upisana u UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Kažu da je Šehzada džamija Sinanov diplomski rad, Suleymaniya džamija njegov najvažniji rad, a Selimiya džamija njegovo remek djelo. Kad se uđe u otvoreno dvorište sa stupovima, prestaje da postoji vreva i žamor gradskih ulica. Otvaraju se vrata u neki drugi svijet; sakralna tišina obavija sva čula i budi osjećaj prisustva Onog što je iznad nas i oko nas. Bez obzira kako se zovemo i kojem svjetonazoru pripadamo, na ovakvim mjestima zastajemo, postajemo pitomiji i bliskiji jedni drugima, više nego bilo gdje drugo.

Posmatram razigrane golubove: čas lete oko bijele mramorne fontane u centru dvorišta, čas slete na manju fontanu smještenu unutar glavne, radoznalo gugučući oko onih koji pristupaju obrednom kupanju. Džamiju Selimiya karakteriše glavna velika kupola koju podupiru pomoćne kupole i potporni stupovi sa četiri strane, međusobno povezani lukovima. Savršena simetrija četiri vitke munare ogleda se u tome da izgledaju kao dvije kad se gleda s ceste koja vodi u Edirne. Brojni prozori osvjetljavaju impresivnu unutrašnjost od kamena boje krema, keramičke dekoracije i sjajnih tepiha.

Edirne će ostati trajno ucrtan u mapu sjećanja, kao prvi turski grad kojem smo poklonili san, a zauzvrat dobili mnogo više. Suzdržani, ali jednako srdačni ljudi koje smo susreli, i mnoštvo kulturnih i historijskih  znamenitosti koje su ostale u sjeni, potvrda su da se vrijedi vratiti. 

Više fotografija izvolite ovde.

Piše: Rafela Obučić

BhDOCumentary je registrovana elektronska serijska publikacija i ima dodjeljen ISSN broj 2303-615X